Cijepiti ili ne? Slušajmo struku!

Postoje neka zanimanja ili područja našeg života u koja se svi petljaju i za koja svatko misli da je u pravu. Tako uglavnom susrećem ljude koji sve znaju o kuhanju, teologiji, dizajnu, politici, nogometu… I svaki je stručnjak, iako nikada nije proveo makar sat vremena u potpunosti posvećen tome o čemu priča.

Jedna od takvih stvari je i cijepljenje djece. Umjesto da se prepusti struci da riješi ovu problematiku, u javnosti se radi pritisak na roditelje koji, zabrinuti za zdravlje i živote svoje djece, odbijaju cijepiti svoju djecu. Znam da je najlakše udariti drvljem i kamenjem na takve roditelje, ali njihova bojazan nije bez razloga.

Velika većina tih roditelja nije medicinski potkovana niti je visoko obrazovana, no, to su pismeni ljudi i znaju čitati i imaju nešto što im se ne može osporiti – roditeljsku brigu za zdravlje i živote svoje djece. I to što su roditelji je njihov najveći argument i snaga.

Na stranu što Zakon kaže, ali dok god se medicinska struka nije usuglasila po pitanju štetnosti cijepljenja ne bi trebalo takve roditelje progoniti kao da su kriminalci, a samo zato što žele najbolje svojoj djeci.

Jedan od najčešćih argumenata koji se čuju je da su, oni koji su cijepili svoju djecu, uplašeni zbog onih koji nisu cijepili. Totalno šizofrena situacija. Oni koji bi trebali biti zaštićeni, zato što su cijepljeni, boje se onih koji nisu cijepljeni?! Pa, zašto su cijepili svoju djecu ako se i dalje boje te bolesti protiv koje su cijepili svoje dijete? Valjda bi trebali biti zabrinuti oni roditelji koji nisu cijepili svoje dijete, a ne ovi koji su cijepili?!

Što kaže struka?

Može li netko sumnjati u stručnost nekoga tko je alergolog i klinički imunolog, ima titulu profesora, sedam godina je bio voditelj Medicinskog fakulteta i još pri tome je osnivač dvogodišnjeg postdiplomskog studija Alergologija i klinička imunologija na Medicinskom fakultetu? Mislim da bi bilo neozbiljno, da ne kažem nekulturno, sumnjati u stručnost takvog čovjeka.

– Kad bi me neki roditelj pitao jesu li moguće nuspojave nakon cijepljenja njegova djeteta morao bih, nakon encefalitisa što ga je moja kćerka dobila nekoliko dana nakon cijepljenja protiv pertusisa, odgovoriti ne samo potvrdno, nego upozoriti i na mogućnost doživotne invalidnosti, iako se to rijetko događa. – kaže u Liječničkim novinama od prosinca 2011. prof. dr. Željko Poljak, alergolog i klinički imunolog, sedam godina voditelj Medicinskog fakulteta i osnivač dvogodišnjeg postdiplomskog studija Alergologija i klinička imunologija na Medicinskom fakultetu.

Dakle, prof. dr. Željko Poljak u strukovnim novinama Hrvatske liječničke komore ovo objavljuje. Ovo nije objavljeno u nekom žutom tisku i odgovoran roditelj bi ovu izjavu trebao uzeti ozbiljno jer je izrečena iz usta stručne i odgovorne osobe.

– Ali je i opasno jer se od javnosti nenamjerno prikriva istina, pa cijepljenje izgleda mnogo bezazlenijim nego što u stvari jest. – ukazuje prof. dr. Željko Poljak na skrivanje nuspojava na cijepljenje.

– Režim obaveznog cijepljenja u Hrvatskoj možemo bez sustezanja nazvati diktatorskim i protuzakonitim. – nastavlja dalje prof. dr. Željko Poljak.

Napominjem, ovo nisam ja izrekao, nego čovjek koji je bio sedam godina voditelj Medicinskog fakulteta i osnivač dvogodišnjeg studija Alergologija i klinička imunologija na Medicinskom fakultetu.

– Zbog nepredvidivih rizika od cijepljenja i zbog zakonskog prava na odbijanje liječničke intervencije postavlja se pred liječnika koji mora cijepiti zdravo dijete etička dilema: cijepiti ili se pozvati na priziv savjesti? – objašnjava prof. dr. Željko Poljak u svom tekstu.

Ne ulazim u to brine li ovo doktore koji cijepe potpuno zdravu djecu, ali sigurno djeluje zabrinjavajuće na roditelje koji razmišljaju o opravdanosti cijepljenja njihove djece. Te roditelje brine da li cijepljenjem riskiraju trajne posljedice na živote svoje djece, uključujući i smrt djeteta.

– Nakon kćerinog encefalitisa jedini način da sina poštedim od cijepljenja bilo je službeno mišljenje imunologa. Dobio sam ga od uviđavne kolegice koja je kod mene slušala imunologiju, a potpisala ga je poštujući želju svoga profesora. – otkriva prof. dr. Željko Poljak kako nije cijepio svoje drugo dijete.

E sad, što je činiti zabrinutom roditelju s obzirom da nije vrhunski neprikosnoveni autoritet koji može zamoliti svoju studenticu da mu poštedi dijete cijepljenja? Ne znam. Znam da ako je prof. dr. Željko Poljak odbio cijepiti svoje dijete da onda poučeni tim primjerom, mnogi roditelji počnu preispitivati što im je činiti. Nije bez razloga tako uvaženi stručnjak javno u Liječničkim novinama priznao što je učinio. Zar je moguće da prof. dr. Željko Poljak više voli svoje dijete nego neki drugi roditelj? Pogotovo, zar je moguće da neki roditelj više zna od jednog tako neprikosnovenog autoriteta kao što je prof. dr. Željko Poljak?

– Cjepiva mogu uzrokovati trombocitopeniju, te alergijske reakcije, uključujući i anafilaktički šok sa smrtnim ishodom (iznimno rijetko). Većina proizvođača i medicinskih stručnjaka priznaje vrlo rijetku mogućnost encefalitisa, odnosno encefalopatije, te meningitisa i neuritisa (neuropatije) s posljedičnim neurološkim simptomima (sinkopa, konvulzije, koma) i reverzibilnim i ireverzibilnim senzoričkim, motoričkim i intelektualnim oštećenjem (npr. Guillain-Barreov sindrom). Nije rijetkost da se zbog nuspojava pojedine serije cjepiva povlače iz primjene. – kaže dr. Lidija Gajski u Liječničkim novinama od listopada 2011.

Opet strukovna novina Hrvatske liječničke komore i opet alarmantni podaci. Napominjem, ovo nije objavljeno u nekom žutom tisku nego u strukovnoj novini namijenjeno medicinskim djelatnicima.

Nitko nije istražio kakav učinak u ljudskom tijelu i koje sve tvari sadrže cjepiva?!

Ne znam kako drugima, ali meni kao ocu kojemu je dijete 2007. godine umrlo od SIDS-a (sindrom iznednadne dojenačke smrti) podatak da se nešto događa iznimno rijetko, ništa ne znači. Da ne govorim da niz uvaženih svjetskih stručnjaka povezuje SIDS s cijepljenjem. Ovi koji fanatično zagovaraju cijepljenje, a da kompletna struka nije dala suglasnost, ne idu na grob svoga djeteta, nego ja.

– Primjenjuju se kombinirana cjepiva (protiv tri do pet bolesti), pri čemu nije moguće isključiti nepredviđene interakcije. Osim atenuiranih uzročnika bolesti ili toksoida, cjepiva sadrže i niz drugih sastojaka. S jedne strane to je strani biološki materijal na kojem su virus, odnosno bakterija uzgajani – serum, bubrežno, moždano tkivo i jaja raznih životinja. Taj materijal između ostaloga sadrži proteine koji neobrađeni od strane probavnog i drugih tjelesnih sustava mogu biti toksični, a verificiran je i nalaz životinjskih virusa i bakterija. S druge strane, cjepiva sadrže kemijske tvari koje služe kao konzervansi, stabilizatori i pojačivači, te antibiotike; neke od tih supstancija smatraju se otrovima – formaldehid, aluminij, fenol, glicerin i živa, čiji je spoj tiomersal svojedobno zbog sumnje na toksičnost isključen iz većine cjepiva. – nastavlja dr. Lidija Gajski u Liječničkim novinama u članku pod nazivom: “Cijepljenje – spas od zaraznih bolesti ili nepotreban rizik?”

– Točno koje sve tvari sadrže cjepiva i kakav je njihov učinak u ljudskom tijelu nije nam poznato jer, prema tvrdnji znanstvenika koji rade u proizvodnji vakcina, to nitko nije niti istražio. – ukazuje na alaramntan podatak dr. Lidija Gajski.

To nije nitko istražio, kakav je učinak u ljudskom tijelu i koje sve tvari sadrže cjepiva???!!! Zabrinjavajuća izjava, zar ne?

Postoji li veza između sindroma iznenadne dojenački smrti i cjepiva?

– O posljedicama koje bi mogla izazvati vanjska agresivna i neprirodna intervencija na imunološki (a i neurološki) sustav koji je nezreo, odnosno tek u razvoju, a time vjerojatno i vulnerabilniji, možemo samo nagađati. – iako nije medicinske struke, prosječnog roditelja mora biti sve više strah na ovo što iznosi dr. Lidija Gajski u Liječničkim novinama.

– Činjenica da su svojedobno Japanci zbog značajnog porasta bolesti i smrti dojenčadi pomaknuli DiTePer vakcinu u stariju dob, ne zvuči ohrabrujuće. – ukazuje na jedan zanimljiv podatak dr. Lidija Gajski.

S obzirom da se 2007. godine moj sin Domagoj, pri budnome stanju, doslovno ugasio na rukama moje supruge, ovaj podatak mi je bio jako zanimljiv. Kao otac djeteta, koje je, do samog trenutka prije nego će otići u Nebo, bilo potpuno zdravo, zanimalo me što je to SIDS. Naime, nama su rekli da je Domagoj otišao od SIDS-a. Kada bih pitao što je SIDS, dobio bih odgovor da to nitko ne zna.

– NE znamo. Dijete samo umre, a mi ne znamo razlog. – čest je odgovor koji sam znao dobiti.

Zato mi je bio zanimljiv podatak da je Japan zbog velike smrtnosti dojenčadi pomaknuo program cijepljenja s tri mjeseca na dvije godine. I znate što se dogodilo? U Japanu u tom periodu nije bilo SIDS-a. Kada su ponovno uveli program cijepljenja od trećeg mjeseca, tada su Japanci opet počeli oplakivati svoju djecu koja bi umirala bez ikakvog razloga. No, važno je da vam oni cijepe dijete protiv, recimo Hepatitisa B?!

A kako malo dijete može uopće dobiti Hepatitis B?

Kad smo kod Hepatitisa B, to je bolest koja pogađa tri rizične skupine: homoseksualce, narkomane i promiskuitetne osobe.

– Zar vi želite reći da je moje dijete koje ima dva dana života, u jednoj od te tri skupine? – pitao sam doktoricu koja me zastrašivala ako odbijem cijepiti od Hepatitisa B svoje tek rođeno dijete.

– Na koji način bi moje dijete moglo dobiti Hepatitis B? – nastavio sam s pitanjima.

– Jeste li upoznati da su Francuzi povukli cjepivo protiv Hepatitisa B zbog tri puta povećane mogućnosti dobijanja multiple skleroze do treće godine života?

– Jeste li upoznati da i ako čovjek kojim slučajem oboli od Hepatitisa B da se u 95% slučajeva tijelo izbori samo, a da je smrtni ishod tek 0,01%? Samo je u 5% slučajeva to da se Hepatitis B pretvori u kronični oblik. – šibao sam informacije koje bi ona morala znati, a ne ja!

Ne pravim se ovdje pametan, nego iskazujem svoju zabrinutost kao čovjek koji ima jedno dijete na Nebu, a nitko mi ne može reći od čega je otišlo.

Kao posljedica cijepljenja će šestero od 1000 djece umrijeti?!

Nuspojave se prate 24, 48, eventualno 72 sata, a svi znaju da je mnogim bolestima vrijeme inkubacije i po mjesec dana. Što se događa s tijelom djeteta nakon što primi cjepivo u idućih tri mjeseca? Nitko ne zna, niti ga je briga. Ako vam dijete umre, samo vam slegnu ramenima i kažu: Loša sreća!

– One (nuspojave op. a.) koje se javljaju s vremenskim odmakom teško je povezati s cjepivom, liječnici za taj problem nisu senzibilizirani (osim kad treba domaće cjepivo zamijeniti stranim), a za prijavu ozbiljnih oštećenja izrazito su demotivirani jer to povlači pitanje odgovornosti. Sasvim je sigurno da brojne slučajeve bolesti i smrti za koje ih se optužuje nisu skrivila cjepiva, no također je istina da su mnogi uzrokovani cjepivima ostali neprepoznati. U statistikama mortaliteta male djece, oni se skrivaju pod dijagnozom pneumonije, sepse, gripe, nespecificiranih virusnih bolesti, bolesti živčanog sustava, pod anoksičnim oštećenjima mozga, a vjerojatno i pod sindromom nagle smrti – pišu Neil Miller i Gary Goldman. Ta su dvojica znanstvenika došla do vrlo uznemirujućeg otkrića – na primjeru 34 razvijene države pokazali su upadljivu korelaciju između smrtnosti dojenčadi i broja cjepiva u kalendaru vakcinacije. Na vrhu ljestvice nalaze se Švedska, Japan, Irska i Francuska s mortalitetom oko 3 na 1000 živorođenih i 12 doza vakcina, a na dnu SAD sa 6,2 smrti na 1000, i 26 doza vakcina u prvoj godini života. – nastavlja dalje dr. Lidija Gajski u svom stručnom članku u Liječničkim novinama.

Znam da onome tko nema iskustvo da mu sasvim normalno i zdravo dijete iz čista mira umre na rukama ovo može biti smiješno. No, oni koji su unutar tih šestero od tisuću roditelja koji sada oplakuju svoje dijete, njima je taj podatak strašan. I nitko ne zna hoće li baš njegovo dijete biti među tih šestero od 1000 cijepljenih koje će umrijeti. Ponavljam, ja kao otac nisam niti sanjao da bi se moje dijete moglo ugasiti iz čista mira, pogotovo što se samo par sati prije veselo igrao.

– Raymond Obomsawin u svojoj knjizi Univerzalna imunizacija citira znanstvenike koji su proučavali DiTePer vakcinu i neurološke reakcije, odnosno oštećenja; došli su do zaključka da se javljaju u jednog od oko 100 cijepljene djece, od čega uporno vrištanje (iritacija CNS-a) u jednog od 180, konvulzije u jednog od 350, trajno oštećenje mozga u jednog od 62 000, te smrt u jednog od 71 600 djece. Učestalost težih poremećaja doista se na prvi pogled ne čini zabrinjavajuća. Međutim, u uvjetima masovne vakcinacije, kad je riječ o milijunima, i desetinama milijuna djece, to itekako dobivaju na značenju. Dokaz je činjenica da su neke države uspostavile sustav obeštećenja od neželjenih posljedica cijepljenja. Američki sustav – VICP (Vaccine Injury Compensation Program) zaprima tisuće zahtjeva godišnje i ako se utvrdi da je riječ o težem oštećenju i da je ono povezano s cijepljenjem, isplaćuje se odšteta (iz poreza, nažalost, a ne iz profita proizvođača cjepiva). Do 2008. godine isplaćeno je 1,7 milijarda dolara. – iznosi alarmante podatke dr. Lidija Gajski u Liječničkim novinama.

Hrvatska liječnička komora

Možda će netko reći da dr. Lidija Gajski nema pojma što govori, ili da se bavi pseudoznanošću.

Tako je 13. 09. 2012., prim. dr. sc. Bernard Kaić podnio Zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka Hrvatskoj liječničkoj komori protiv dr. Lidije Gajski. U tom Zahtjevu je prim. dr. sc. Bernard Kaić smatrao da se izjave dr. Lidije Gajski “temelje na dramatičnom nepoznavanju područja cijepljenja”, ” negiraju sve stručne stavove današnje medicine” i “cijeli zdravstveni sustav u Hrvatskoj proglašavaju nekompetentnim i korumpiranim”

Povjerenstvo za medicinsku etiku i deontologiju je 13. 11. 2012. godine donijelo Mišljenje uz obrazloženje da je Povjerenstvo zauzelo stav da je zahtjev protiv dr. Lidije Gajski za pokretanje postupka pred Časnim sudom Komore neopravdan! Znači, nema govora o pseudoznanosti!

Koliko je meni poznato, dr. Lidija Gajski za svoja predavanja u kojima iznosi alarmante podatke o opasnosti cijepljenja dobija nagradne bodove od Hrvatske liječničke komore koji su joj potrebni za relicenciranje, a sudionici tih predavanja također dobijaju nagradne bodove.

Znači, ako ste doktor i poslušate predavanje dr. Lidije Gajski, onda ćete, kao i dr. Gajski, dobiti nagradne bodove od Hrvatske liječničke komore, ali ako ste zabrinuti roditelj koji je poslušao to isto predavanje, onda ćete dobiti poziv od Centra za socijalnu skrb i Suca za prekršaje?! Zbunjuje li vas to?

Nikada ne bih cijepila svoje dijete!

Dr. sc. Lucija Tomljenović radi na Sveučilištu British Columbia u Vancouveru i sfera njenog uskog istraživanja usredotočeno je na objašnjavanje mehanizama kojima cjepiva i kemijski dodaci cjepivima mogu izazvati neurološke i autoimune bolesti. Također radi na razvijanju novih protokola temeljenih na biomarkerima koji bi omogućili utvrđivanje moguće povezanosti ozbiljnih, štetnih pojava nakon cijepljenja sa samim cijepljenjem.

Ona u poduljem razgovoru koji je objavljen na portalu biologija.com.hr iznosi alaramante podatke o povezanosti između cjepiva i autizma.

– Unatoč popularnom mišljenju da periferni imunološki sustav ne utječe na funkciju središnjeg živčanog sustava, znanstvena literatura ukazuje upravo na suprotno. Periferni imunološki sustav i mozak su u neprestanoj komunikaciji (i kooperaciji !) i ta je komunikacija od vitalne važnosti za normalno razvijanje i funkcioniranje oba sustava. Dakle, naivno je pretpostaviti da manipulacija imunološkim sustavom kroz sve veći broj cijepljenja tijekom kritičnih razdoblja razvoja mozga neće imati neželjene dugoročne reperkusije, uključujući i permanentne razvojne poremećaje kao što su autizam, hiperaktivnost, mentalna retardacija, epilepsija itd. – govori dr. sc. Lucija Tomljenović u razgovoru za biologija.com.hr

Nedavno sam razgovarao s prijateljem kojemu je dijete dobilo iz čista mira epilepsiju.

– Rekli su mi da je to od cijepljenja. – kaže mi on.

– Imaš li napismeno to što su ti rekli? – pitam ga.

– Nemam. Samo nam je naša pedijatrica rekla da ga više ne bi cijepila i više ga ne cijepim jer smatram to opasno za njega. – odgovara mi on kako se i njihova pedijatrica čudila otkuda potpuno zdravome djetetu odjednom epilepsija.

– Naravno, neće ti nitko dati napismeno, jer će imati problema. – zaključujem ja.

U istom razgovoru dr. sc. Lucija Tomljenović nastavlja:

– Štoviše, eksperimenti na životinjama pokazali su i da prekomjerna stimulacija imunološkog sustava u kritičnim periodima ranog razvoja može prouzrokovati dugotrajne negativne posljedice na normalan razvoj kognitivnih i socijalnih sposobnosti, koje se manifestiraju primjerice povećanjem straha i tjeskobe, deficitom u socijalnim interakcijama, abnormalnostima u senzomotornim funkcijama. Većina od navedenih simptoma je vrlo karakteristična za autizam. Interakcija između imunološkog i živčanog sustava započinje rano tijekom embriogeneze i nastavlja se tijekom postnatalnog razdoblja. Uspješan neurološki razvoj ovisi o uravnoteženom djelovanju imunološkog sustava. Kod djece s autizmom primijećeno je nekoliko simptoma povezanih s deregulacijom imunološkog sustava. Dakle, moguće je da su poremećaji u aktivnosti imunološkog sustava za vrijeme kritičnog perioda u neurološkom razvoju direktno odgovorni za razvoj autizma. Štoviše, eksperti se danas i slažu da je izloženost imunotoksičnim supstancama u vrijeme trudnoće i u prvim godinama života (dok se imunološki i živčani sustav intenzivno razvijaju), najvjerojatniji uzročnik porasta broja autistične djece. Unatoč tome, za najočigledniji izvor imunotoksina u djece – cjepiva, uporno se tvrdi da nemaju nikakve veze sa autizmom. Pedijatrijska cjepiva, naime, sadrže brojne sastojke koji su potencijalno toksični za mozak u razvoju (formaldehid, aluminij, živa itd). Individualno neki od tih sastojaka, primjerice živa, dokazano uzrokuju razvojne poremećaje u životinja slične autizmu i u količinama koje su direktno ekvivalentne onima koje djeca primaju cijepljenjem. Usprkos tome, kompletni sastav svih cjepiva kojima su djeca izložena prilikom cijepljenja nikad nije adekvatno testiran na toksičnost. Ovaj jaz u našem znanju o sigurnosti cjepiva je dakle zamijenjen znanstveno neutemeljenom pretpostavkom da su cjepiva sigurna.

Na pitanje smatra li sva cjepiva nepotrebnim i štetnim i cijepi li svoju djecu, dr. sc. Lucija Tomljenović odgovara:

– Nemam djece. No da ih imam, ne bih ih cijepila.

Bolje je dobiti zaušnjake nego autizam

I što na kraju reći? Ja nisam medicinar nego zabrinuti roditelj koji je zbunjen svime ovime. Dok god se struka ne dogovori sama sa sobom, može li se i smije li se roditelje prisiljavati na cijepljenje djece, a da nisu sigurni hoće li će im dijete preživjeti cijepljenje ili neće?

Susrećem roditelje koji su kao odgovorni roditelji cijepili svoju djecu, da bi im se dijete nakon cijepljenja pretvorilo doslovno u biljku. Od onih koji fanatično zagovaraju cijepljenje, nitko od njih tim roditeljima ne može vratiti osmijeh na lice. Dijete im je biljka, a sve zato jer su se bojali da im dijete ne bi kojim slučajem dobilo, recimo, zaušnjake.

– Znate li vi kako je opasna bolest zaušnjaci? – pitala me jedna doktorica.

– Nije opasna, nego je neugodna! – odgovorio sam joj.

– Kako nije opasna?! Opasna je! Kako vi možete znati kakva je to bolest? – pitala me.

– Tako, što sam prebolio zaušnjake. Ležao sam dva tjedna i pazio da se ne krećem i to je to. – odgovorio sam smireno.

– Mogli ste ostati sterilan! Moglo vam se dogoditi da nikada ne mognete imati djecu! – krenula je ona na ono što mnoge roditelje brine.

– Mogao sam, naravno. No moj otac je bio jako upoznat s time, tako da sam imao strogo mirovanje. Što je najbolje, zaušnjake sam imao u srednjoj školi, kada bi trebali biti najopasniji. Eto, siguran sam da me žena nije prevarila i da su sva djeca moja. – odgovorio sam joj sa smiješkom.

– Znam, ali može se dogoditi da vam dijete dobije zaušnjake i da ostane sterilno. – nije se dala ona.

– Može se svašta dogoditi. Može se dogoditi da mi dijete neobjašnjivo umre, a da svi oni koji me žale, priželjkuju da mi se to opet dogodi. – odgovorio sam.

– Kako to mislite?

– Pa ,tako… ako bih morao birati između mogućnosti da mi dijete dobije zaušnjake uz mogućnost da ostane sterilno i toga da mi dijete bude biljka, ja biram zaušnjake. Veća je šansa da će ostati živo ako dobije zaušnjake nego ako ga vi cijepite protiv MoPaRu. – odgovorio sam.

– Hm… – samo se nakašljala.

– Ako moram birati da me zarazite Hepatitisom B, kojeg je stvarno pa skoro nemoguće dobiti i da me cijepite protiv Hepatitisa B, ja biram da me zarazite. Statistički, veća mi je šansa da ću ostati živ ako me zarazite nego ako me cijepite. – završio sam ja, a ona mi nije imala što za reći.

– Dobro, vi imate razlog zašto ste zabrinuti zbog Domagoja. Potpuno vas razumijem zašto se bojite cijepljenja. – odgovorila mi je nakon par trenutaka razmišljanja.

– Znači, čovjeku treba prvo umrijeti dijete da bi ga vi razumjeli? Hoćete li i sljedećem ocu kojemu dijete umre od posljedica cijepljenja isto to reći – da ima opravdani razlog zašto je nepovjerljiv prema cijepljenju? – odgovorio sam žalostan kako se igraju životima djece.

…

Ako ste zabrinuti roditelj koji je dobio poziv da se javi u Centar za socijalnu skrb ili Sucu za prekršaje, tada postavite pitanje zašto ste taj poziv dobili vi, a ne oni uvaženi medicinski stručnjaci koji ukazuju na opasnosti cijepljenja po zdravlje i živote vašeg djeteta? Zašto bi netko bio kriv samo zato što je poslušan onome što kaže medicinska struka?

Elvis Duspara: “Budi, opominji, tješi”, str. 109-121