– Tata, ajd’ ti nas pusti same. – kaže mi kćer dok traje proba dječjeg zbora u župi.
– Jel’ i ti hoćeš da vas ostavim same? – pitam sina.
– Aha. Mi bi bili sami tu. – siguran je i on.
Tako je to. Hoće klinci biti sami sa svojim društvom. Voditelj zbora mi je prijatelj i siguran sam da će paziti na njih. Stojim na platou ispred crkve i razmišljam se:
– Niti mi je otići negdje, niti ostati tu. Mogu me klinci trebati pa je dobro da sam u blizini.
Odlučujem da ću se motati tih sat vremena oko crkve dok traje proba dječjeg zbora. Neki dečko stoji pored parkiranog automobila. Shvaćam da je njegov automobil i da nešto čeka.
– Ti nisi iz župe? – pitam ga.
– Jesam. – kaže on.
– Nisam te do sada vidio na svetoj Misi… Ideš na večernju? – zanima mene.
– Ah, ja sam ti se malo udaljio od Crkve. Ne sviđaju mi se neke stvari u Crkvi, pa ne idem. – kaže dečko.
– Ma, i meni neke stvari ne odgovaraju, pa te razumijem. Treba se boriti za svoju Crkvu. – ne sudim ga nego mu pokazujem razumijevanje.
– Ja sam ti mišljenja da onako kako radiš da će ti se vratiti. – nastavlja on.
– Znači, ako činiš dobro, dobro će ti se vratiti? – pitam ga.
– Da. Ako činim dobro, onda će mi se dobro i vratiti. – siguran je on.
– Znači ti misliš za sebe da si dobar? – pitam ga.
– Ne znam da li sam dobar ili loš, ali pokušavam biti dobar. – već mi se dopao taj dečko.
– Jesi li razmišljao da nam je jednom svima umrijeti? Što misliš gdje ćeš otići kada jednog dana umreš? – dok ga to pitam sjetio sam se Davida Wilkersona koji je obilazio bande i evangelizirao ih.
– A, ne znam… tamo gdje je dobro. – kaže on nekako zamišljen.
– Znači, računaš da ćeš otići u Raj? – još uvijek mi je u glavi David Wilkerson i Ray Comfort koji kroz seriju pitanja dovedu čovjeka do razmišljanja.
– Pa, valjda… – nije on siguran.
– Nemoj se ljutiti, ali pitao bih te nešto. Obećaj da se nećeš ljutiti. – nastavljam priču.
– Pitaj slobodno. Neću se ljutiti. – kaže on.
– Daj mi reci, jesi li ikada opsovao Boga? – pitam ga.
– Uh, jesam, naravno. Ali više ga ne psujem. – kaže dečko.
– Kako zovemo ljude koji psuju Boga? – nastavljam s pitanjima.
– Bogohulnici?
– A daj mi reci jesi li ikada nešto slagao?
– Naravno. Tko nije nikada nešto slagao?
– Kako zovemo ljude koji lažu?
– Lažljivci?
– A jesi li ikada nešto ukrao? Makar čokoladu kao dijete?
– Naravno.
– Kako zovemo ljude koji kradu?
– Lopovi?
– Jesi li oženjen?
– Nisam.
– Koliko imaš godina?
– Dvadeset i šest.
– Imaš li curu?
– Imam.
– Jel’ legneš sa svojom curom kao što se liježe sa ženom?
– Naravno, pa cura mi je.
– Kako zovemo ljude koji spavaju sa ženama, a nisu u braku?
– Preljubnici? – zamislio se on.
– Može i preljubnici, a bi li bolja riječ bila bludnici? – pitam ga.
– Da, da… bludnici.
– E, nemoj sada misliti da te sudim ili da se stavljam iznad tebe. Sve što se tiče tebe, tiče se i mene… – govorim biranim riječima.
– Ma, nastavi slobodno. – kaže mi on.
– Prema tvome vlastitom priznanju ti si bogohulni, lažljivi, bludni lopov. – nastavljam s pričom.
– Tako ispade. Nisam o tome tako razmišljao, ali sada kada si to rekao, tako ispade. – dok je govorio vidim da je iskren i stvarno mi je simpatičan.
– Misliš li da u Raju ima bogohulnih, lažljivih, bludnih lopova? – pitam ga.
– Nema… ajoj, gdje ću ja završiti? Pa ja sam skroz desno. – iskreno je zbunjen i zabrinut mada ne razumijem tog trenutka što mu to znači da je “desno”.
– A što misliš, ima li šanse da bogohulni, lažljivi, bludni lopov dođe u Raj? – pitam ga.
– … – šuti jer ga je zateklo moje pitanje.
– Kažeš da si nekada prije znao opsovati Boga, ali da ga više ne psuješ. Zamisli nekog pedofila koji je oteo dijete od dvije godine, silovao ga i masakrirao. Nakon nekoliko godina pronađu mjesto gdje je dijete bilo živo zakopano, a taj čovjek priznaje da je to učinio. Što bi mu ti uradio?
– Ne znam… zatvorio bih ga i ne bih ga više puštao. – iskren je dečko, a ja vidim da se radi o čovjeku dobre volje.
– Naravno. I ta tvoja osuda je pravedna. No, bi li ga zatvorio i kada bi on rekao da je samo jedan jedini puta to napravio i da je cijeli svoj život posvetio brizi za nezbrinutu djecu? Što bi kada bi on rekao da je sve svoje imanje prodao i otvorio najmanje 500 domova za nezbrinutu djecu? Bi li ga ipak zatvorio zbog onog jednog jedinog slučaja kada je silovao i ubio to dijete? – pitam ga.
– Svejedno bih ga zatvorio zbog onog jednog djeteta. – siguran je on.
– Znači, ako učiniš nešto za što je propisana kazna, nema veze koliko dobroga učinio poslije jer moraš odgovarati za ono što si učinio?
– Da!
– Biblijski gledano, onaj koji opsuje Boga taj ima da se smakne. Pa makar da je samo jednom opsovao. Sveti Pavao nam govori da nijedan bludnik neće baštiniti Kraljevstva Nebeskog. – nastavljam.
– Gotovo mi je… Neću otići u Raj, sada to vidim. – iskreno se njegova dobra duša zabrinula i govori više sebi u bradu.
– Vidiš, Bog je toliko ljubio svijet da je poslao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji vjeruje u Njega ne propadne. Isus Krist je umro umjesto tebe i tako te pomirio s Ocem Nebeskim tako da i ti koji si bogohulni, lažljivi, bludni lopov možeš doći u Raj. Trebaš prihvatiti vjeru u Isusa Krista i preko Njegove žrtve biti spašen. Odreci se svojih grijeha i pokaj se. Nisi se dugo ispovijedio? – nastavljam.
– Ma, sad sam se ispovijedio, ali nisam siguran da je valjana ispovijed jer je bila na brzinu. Inače, nisam se dugo ispovijedio prije toga. – kaže on.
– Gle, ako te svećenik odriješio nemoj postavljati pitanja. Prihvati da su ti oprošteni grijesi, a ako te baš tereti savjest otiđi na još jednu ispovijed pa reci ono što te muči. To si ti neki kum, pa si se zato ispovijedio?
– Da. Kum sam na vjenčanju.
– A koliko često pereš svoje ruke? – pitam ga.
– Svaki dan.
– Više puta ili samo jednom?
– Ma, više puta. Naravno. – smije se.
– E, sad ti sam zaključi do čega ti je više stalo. Do tvojih ruku ili do tvoje duše? Ono što češće pereš do toga ti je više stalo. Meni se čini da je tebi više stalo do tvojih ruku nego do vlastite duše.
– Tako ispade.
– Jel’ ti smeta ovaj razgovor?
– Ne smeta, nego nisam o tome tako razmišljao. Čak mi je jako zanimljivo. Nisam očekivao da ću ovakav razgovor voditi.
– Vjeruj u Isusa i da je on umro umjesto tebe da bi ti imao život vječni. Jedini način da uđeš u Raj je bio da te Isus Krist otkupi svojom krvlju. Zato prihvati svoje spasenje i živi kao slobodan čovjek kojemu je dana druga prilika.
Pozdravljamo se, a ja se nadam da sam dobio još jednog brata u Kristu koji je spašen i s kojim ću se moći družiti jednog dana u Nebu.
Elvis Duspara: “Budi, opominji, tješi”, str. 212-216