H
tio bih ispričati priču o Ivanu Malom. Znam o njemu samo iz priča. Nestao je 1945. i od tada mu se gubi svaki trag. Moj otac, sin Ivana Maloga je rođen 1945. Nikada nije upoznao svoga oca. Ni u obitelji se nije pričalo o njemu. Izbjegavao se svaki spomen na njega. Bilo je takvo vrijeme. Bojali su se djeci koja su ostala iza njega uopće govoriti o njemu kako bi djecu poštedili dodatnih neugodnosti koje ionako nosi činjenica da su oni djeca Ivana Maloga. Moj otac, sin Ivana Maloga je cijeloga života očekivao kako će jednoga dana upoznati svoga oca kojega nije imao priliku upoznati. Imam osjećaj kako i dan danas gleda u daljinu očekujući da će se odnekuda pojaviti njegov željno očekivani otac. Ja sam odrastao gledajući svoga oca kako čezne za ocem.
Raspitivao se moj otac kada je narastao o svome ocu kod ljudi i saznavao iz priča kakav je bio njegov otac. Sva svoja saznanja o ocu kojega nikada nije imao moj je otac primjenio na meni. Tako da ova priča o Ivanu Malom je ujedno i preslika moga oca koji je po uzoru na ono što je saznavao o njemu postao isto tako Ivan Mali. Odgajala ga je uspomena. Bogu hvala na tome Ivanu Malom puna ljubavi i razumijevanja i milosrđa, a opet čvrstoga kao stijena kada je trebalo pokazati zube. Tako da opisujući svoga oca, opisujem Ivana Maloga kakvoga je upoznao moj otac i takav postao.
Ivan Mali, moj dida je nestao 1945. godine na Križnom Putu. Točnije zadnji puta je viđen kod Zidanog Mosta. Od tada nema nikakvog traga. Ne znamo je li ubijen, zaklan… gdje je grob. Ne znamo je li uspio pobjeći pa se spasio. Ne znamo je li uspio spasiti živu glavu i umro prije nego je mogao doći u Hrvatsku. Ništa ne znamo.
No, znamo da jedini grijeh koji je imao je taj da je toliko volio Hrvatsku i priključio se ustašama. Svi znamo da su nas učili kako su ustaše činile samo zlodjela, no moj otac, sin Ivana Maloga se kako je rastao i ohrabrio, pitao ljude kakav je bio njegov otac. Iako je bilo takvo vrijeme pa bi se očekivalo kako će se ljudi bojati reći dobro o nekom tamo ustaši, moj otac, sin Ivana Maloga je dobio informacije da je njegov otac jako dobar čovjek. Saznali smo da je moj dida, Ivan Mali, bio spreman pomoći svakome. Da nikada nikome nije odbio pomoći. Da je i onome tko ga je mrzio znao oprostiti i pružiti ruku pomirenja. Saznali smo kako je bio veseljak, kako je znao dobro zapjevati, svirati na šargiju. Kako je bio vrijedan čovjek koji je svašta znao svojim rukama napraviti. Kako su ga svi voljeli kao prijatelja i kao brata. Još su ljudi govorili kako nije trpio nepravdu te kako je mnogo puta upao u probleme braneći i štiteći najslabije i nemoćne. Pričalo se kako se Ivan Mali, iako su ga tako zvali, nije bojao nikoga te kako bi se suprostavio najvećem i najjačem ako bi to bilo ispravno. Nije klečao ni pred kime osim pred Bogom. Jedino je pred Bogom bio svjestan da je malen i samo je pred njime padao na koljena.
Sve to nije zadovoljavalo moga oca pa bi on tražeći objektivnu sliku o svome ocu pitao redom Srbe iz njegova i okolnih sela kakav je bio njegov otac. Svi bi mu ponovili istu priču. Dobar čovjek. Moj otac bi onda pitao kako to da je bio dobar čovjek a bio je u ustašama. I tada bi dobio odgovor kako je njegov otac i dalje dobar čovjek koji nije počinio nikakav zločin.
Moj otac bi onda išao pitati svoju majku, udovicu Ivana Maloga za svoga oca. Pričaj mi o njemu, nemoj kriti, to je moj otac, želim znati sve o njemu. Ništa ne znam o njemu. Svi drugi imaju očeve, samo ja nemam. Svi se ponose svojim očevima, samo ja krijem svoga oca. Samo se ja borim sam. Svi imaju podršku, jedino ja nemam. Tada mu je moja baka, njegova majka ispričala jednu priču o ustaši Ivanu Malom:
Ivan Mali je sakrio ne jednu obitelj Srba kod sebe u kuću i tako ih sačuvao progona nego je pola sela spasio od vjerojatne smrti. ZnaIi su se izmjenjivati u skloništu kao na kolodvoru. To su bili njegovi suseljani, prijatelji koji nikakva zla nisu činili. Običan narod. Slabi i nemoćni u strahu za vlastiti život. Znao bi Ivan Mali njih sakriti kod sebe u svoju kuću i tako im sačuvati život. Jedne večeri su došle ustaše kod njega kući i sjedili u susjednoj sobi, pili i jeli. Baka ih je služila. Govorili su kako će sve Srbe pobiti samo kad ih se domognu. Teška situacija. Djeca Ivana Maloga su bila u susjednoj sobi sa skrivenim ljudima kojima je jedina mana u tome trenutku bila što su Srbi. Također Božja djeca. Preživjeli su zahvaljujući onome koji je volio Hrvatsku ali ne iznad Boga. Preživjeli su zahvaljujući Ivanu Malome koji je nestao kod Zidanog Mosta 1945. na Križnom Putu.
Mnogo godina poslije kada sam ja odrastao znalo je biti situacija kada nitko nije htio preuzeti odgovornost na sebe i primiti udarce za drugoga koji je slab. Znalo je biti situacija kada je nepravda vrištala do Boga samoga a oni koji bi trebali reagirati bi ponizno povijali svoje glave. Tada bi se u meni probudio sjećanje na Ivana Maloga i stvarno, stariji ljudi koji bi tada bili prisutni su svi jednoglasno govorili: Ivan Mali! Nisu tada oni vidjeli mene, nego ono što je njima predstavljao i predstavlja Ivan Mali.
Znam da je teško shvatiti nekome priču tko nema iskustvo Ivana Malog, ali ovo pišem u spomen svih Ivana Malih koji su netragom nestali na Bleiburgu a koji i danas svaki dan nestaju u našoj lijepoj domovini. U spomen svih onih koji ne trpe nepravdu, koji se Boga boje i ljube dobro. Svih onih koji vole Hrvatsku i Hrvatski narod. Svih onih kojima je sav smisao života smješten u tri riječi: Bog, obitelj i domovina. Točno tim redosljedom.
Ne znam što me čeka sutra, ali znam kao što je moj otac preko uspomene postao Ivan Mali, pa je mene takvim odgojio, znam kako ću i ja nastojati svoju djecu odgojiti da budu Ivan Mali i iskreno se nadam kako u Hrvatskoj neće nestati Ivana Malih iako se čini kako bi svi htjeli biti Ivan Veliki.
Elvis Duspara: “Za dom spremni!”, str. 30-33
