K
ada je Obiteljska stranka na lokalnim izborima uzela slogan: Za dijete, a ne psa! uslijedila je fanatična reakcija nekih vlasnika pasa koji su se našli pogođeni tim sloganom. Njihovi argumenti su bili svakakvi, od toga da su svi vlasnici pasa uvrijeđeni, do toga da je to nedopustivo. No, na površinu je isplivao problem koji postaje sve očitiji, a to je da su neki ljudi se počeli poistovjećivati s psima.
Prije nekog vremena smo prokomentirali situaciju u kojoj je jedan pas dolazio na svetu Misu i postavili pitanje: «Što džukela radi u Crkvi?». Tada nam se javio jedan čitatelj koji nam je poručio da smo zbog džukele izgubili jednog čitatelja.
Ako se vratimo u povijest onda vidimo da je, recimo, kod Židova pas bio prljava životinja. Ja se još uvijek sjećam kada su ljudi nabavljali sebi pse kao alarmne uređaje koje bi se držalo svezane uz kuću i koji bi javljali ako netko dolazi. Također se sjećam da su ljudi nabavljali sebi pse kao čuvare. Kažu da je pas vjeran vlasniku i da će kao takav dati i svoj život za vlasnika pa mi ima logike da netko ima psa kao čuvara kuće ili obitelji. Sjećam se i toga da sam se kao dijete volio poigrati s psom. Valjda svako dijete moje generacije zna za nekog svog Bobija ili Flokija ili kako su ga već djeca u ulici zvala. Takav pas bi bio ljubimac nas djece koja bi ga potajno hranila i brinula se o njemu. Sjećam se i suza kada bi jednog dana naš ulični pas nestao jer je došao drug zadužen za pse i odveo psa. Tada bi se danima ili mjesecima pričalo kako je to sve skupa izgledalo. Uvijek bi bila neka nova priča i neki novi detalj koji bi mi djeca saznavali. Nismo mi djeca razumjeli što je nekome smetao taj neki pas o kojemu smo se mi djeca brinuli. Pas je volio nas i mi smo voljeli psa. On nam je bio dio ekipe i baš nam je bilo dobro.
Sjećam se isto tako kako smo kao djeca znali da postoje oni psi koji hoće ugristi i oni koji su miroljubivi. Nije to bilo kao danas kada vam skoro svaki vlasnik psa kaže: «Neće vam ništa.». Prije se znalo da postoje psi koji neće napasti i da postoje oni koji nisu baš normalni. Tada sam naučio jednu univerzalnu riječ koju svi psi na svijetu razumiju. Ta riječ je MARŠ, no ne izgovara se tako nego to više zvuči – MRŠ! I tako vičeš tu riječ psu i nećete vjerovati svaki pas tu riječ razumije. U biti pas tu riječ čuje kao «odlazi đavle jedan koji nisi svezan, nisi mi društvo i neću se družiti s tobom.». Ja još nisam naišao na psa koji nije razumio tu umilnu riječ – MRŠ!
Znam neke starije ljude koji su namjerno držali pse na lancu u dvorištu jer je filozofija bila da će tada postati ljut i da će lajati i braniti kuću ako netko uđe u dvorište. Znam da su stariji pričali da ako psa pustiš bez lanca da onda gubi svoj smisao i da neće lajati.
Sad mi prolazi isto tako i narodna izreka «Ne boj se psa koji laje, nego koji šuti.». To je narodna izreka, a narod je pametan i nije to nastalo bez nekog razloga.
Zašto sve ovo skupa pišem? Pa, ne znam za druge, ali već sam na neki način umoran od terora neodgovornih vlasnika pasa.
Po Zagrebu se više ne može hodati od psećih izmeta. Sve gospoda koja imaju psa, a da im se čovjek pokaka u njihovo dvorište bi rekli da nije normalan. Zvali bi novine, televiziju, policiju,… možda bi ga strpali u ludaru, tko će znati? No, ako se njihov pesek pokaka vama u dvorište u kojem se igraju djeca i koji vi održavate, onda se mijenja priča. Najednom taj drek počinje mirisati, najednom to postaje tako slatko i umiljato da vam suza krene na oči. Znam da meni suza krene ako darnem u to, no oni misle da ja plačem od radosti što sam naletio na njihov drek. Ako mislite da je to pseći drek, varate se. To je drek vlasnika psa koji je dopustio da vam se njegov pas pokaka u dvorište. Isto tako ako stanete na pseći drek dok hodate gradom znajte da niste stali u pseći drek, nego u drek vlasnika koji taj drek nije pokupio za svojim psom. Nemoj da nekom čitatelju Nacije sad padne na pamet pa da vrši nuždu na ulici. Ipak mi nismo psi.
Također sam umoran od silnog lizanja i skakanja kojekakvih živina po meni i po članovima moje obitelji. Meni to nije normalno. Neću da itko skače po meni i da me liže. Jednom sam došao kod Mate Knezovića u njegov odvjetnički ured i kako sam došao ranije otišao sam prošetati. Dok sam šetao ide prema meni neka Fifi. U stvari prema meni su išle dvije Fifi. Jedna Fifi je bila u obličju psa, a druga je bila u obličju žene. Obje Fifi su bile sređene. Povodac je bio dugačak jedno petnaest metara i eto ti Fifi u obličju psa na mene. Hoće se «socijalizirati» sa mnom. Znate kako se psi socijaliziraju? Njuškaju vam genitalije, ližu vas, skaču po vama, dahću,… Kako ja nisam pas i nisam socijaliziran ja sam toj Fifi rekao najkulturnije koliko me grlo nosilo – MRŠ! Kako sam ja rekao MRŠ! tako je i Fifi u obličju žene se smrzla. Nećete vjerovati, postoje i neki vlasnici pasa koji razumiju tu riječ. Što je najbolje ti vlasnici pasa to shvaćaju osobno. Ne razumiju oni da vi nećete da itko skače po vama i da vas liže ili njuška. Meni je to neugodno i zašto bi me netko silio na tako nešto? Fifi u obličju žene je digla nos i frknula pa sam pomislio da mora da ima i mačku doma čim tako reagira. I tako uvrijeđena prošla pored mene kao da sam drek koji je upravo ispustio njen Fifi.
E, to je mene toliko raspalilo da sam kružio okolo zgrade neće li naići neki Fifi ili Reks pa da se ja krenem socijalizirati s njihovim vlasnikom. Najozbiljnije govorim da sam bio u stanju u tom trenutku skočiti na bilo muško bilo žensko i početi ga njuškati, lizati, i dahćati mu u facu. Sva sreća nije nikog bilo jer tko zna što bi bilo. Ne ponosim se ja time, nego samo govorim svoje stanje tada. Ipak sam ja čovjek i nije u redu da se tako socijaliziramo. Ili jest? Ne znam više ni sam jer ima nekih koji bi svoje pse i krstili.
Postoji još jedna stvar na koju ne mogu ostati ravnodušan. A to je kada pas koji bi po zakonu trebao i morao biti na povodcu nemarno kruži oko djece ili veselo trčkara zapišavajući svoj teren. Tada neki vlasnici, a čini mi se da je to postala pandemija, kažu: «Neće vam ništa.». Čuj to, neće ništa?! Kako znaš? Jednu sam «gospođu» pitao je li ona sigurna da je ja sad neću ugristi. Kada sam joj postavio to pitanje ona se zbunila i počela zamuckivati. Ja sam da bi me bolje shvatila tom prilikom i zalajao na nju i počeo režati. Kako sam bio u stavu pripravnosti da je ugrizem ja sam ispao luđak koji je njenog psa otjerao s znate već čudesnom riječi MRŠ! A otjerao sam njenog psa od male djece i majke koja je vrištala jer se očito ta majka boji pasa. No, ta «gospođa» to ne shvaća. Ona zna da njen pas «neće ništa». Pitao sam tu «gospođu» ako ne zna za mene koji sam čovjek, da li ću je ugristi, kako to može garantirati za svoga psa.
Neki dan sam išao sa ženom i djecom ulicom i nama u susret ide pas. Ja mu kažem MRŠ! i pas ode. No, vlasnik psa kaže, znate već: «Neće vam ništa.». A meni kada kažeš «neće vam ništa» kao da si me ubo iglom… i tu krene natezanje. Riječ na riječ, argument na argument… usijanje. Neću ja popustiti, neće on. Loš dan obojici. Voli on svog psa, volim ja svoju ženu i djecu… on ne misli vezati svog psa dok je na ulici, ne mislim ni ja vezati svoju ženu i djecu…. uglavnom nema razumijevanja ni s jedne strane. Ljudi se okupili… Sva sreća da se smirila situacija pa smo poslije otišli na pivu i nadam se da ću postati prijatelj s tim čovjekom jer se ispostavilo da je stvarno u redu. Mogao je isto tako biti i neki buzdovan, a što onda? Moraš se tući jer su psi zavladali?
Jednom sam bio u jednom turističkom mjestu sa ženom i djecom. I dok smo tako prolazili kroz staru jezgru grada ide prema nama pas veličine teleta. Djeca mi se poplašila i popela se na mene. Plaču. Pas stoji i gleda bi li se «socijalizirao» ili ne bi. Vlasnik psa isto tako gleda. Povodac drži u ruci. Kako sam ja bio spreman «socijalizirati» i psa i vlasnika nogom, to sam i rekao djeci. Rekao sam im: «Ne bojte se. Ako ova džukela priđe blizu tata će ga tako ošinuti nogom da će letjeti kao ptica». Tada je vlasnik prišao i stavio svoje tele na povodac što mu zakon lijepo i nalaže.
Meni super bila tema da mogu djeci govoriti o glupostima evolucije jer bi neki genijalac mogao poslije reći da su tako nastale ptice. Znate ono, nekada davno prije milijardu godina su psi počeli prilaziti ljudima i kako su ih ljudi šutali nogama njima narasla krila.
Gledam po Zagrebu dječje parkiće… igralište ograđeno. Za koga je ograđeno? Za djecu. Od koga? Od pasa. Ima lijepo i tabla na kojoj je pas prekrižen. No, eto opet dvije Fifi. Jedna sjedi na klupici i puši dok se njen Fifi igra među djecom u ograđenom dječjem igralištu. To postalo normalno. Ja mislim da nije. Počelo se u gradovima getoizirati djecu ne zbog pasa nego zbog neodgovornih vlasnika pasa.
Glavni argument neodgovornih vlasnika pasa je ako se usprotiviš jest da ti mrziš životinje. A ako mrziš životinje onda mrziš i ljude. I tu te poklope i ti se onda moraš opravdavati i pravdati dok ti njihov pas piša uz nogu, a svoju njušku ti prislonio uz genitalije.
Tako je nedavno u jednoj tv emisiji jedna gospođa iz neke od udruga koja navodno voli životinje postavila pitanje «Kako se može dogoditi da malo dijete stavi psu petardu u usta?». Ona je to uzela kao argument u obrani pasa. No, postavljaju se dva pitanja? Prvo je otkuda malome djetetu petarda u rukama? Drugo pitanje je otkuda pas toliko blizu malome djetetu? Iz pitanja te gospođe sam ja zaključio da niti dijete niti pas nema nekoga tko brine o njemu. Dijete nema roditelja, a pas nema vlasnika. Da je drugačije, malo dijete ne bi moglo biti u posjedu petarde jer bi mu roditelj uzeo tu petardu. Također, ako već vlasnik psa ima potrebu da se njegov Fifi socijalizira s tuđim malim djetom, makar ne bi dozvolio da mu malo dijete stavi petardu u usta.
Da me se ne bi krivo shvatilo, a znam da hoće…. osobno planiram nabaviti psa. Imam čak i rasu koja mi je super. No, trenutno nemam uvjeta. Nisam u mogućnosti. Pas zahtijeva pažnju, brigu, vrijeme… ja trenutno nemam vremena za to. Imam prijatelje koji imaju pse koje vole skoro kao da su im članovi obitelji. No, ti moji prijatelji znaju što je čovjek a što je životinja. Ne može životinja biti iznad čovjeka. Nikada. Ako netko misli da mu je pas član obitelji, neka mu onda taj pas skuha ručak ili opere suđe. Ili neka ode raditi i donese nešto novaca. Članovi obitelji imaju svoje obaveze. Ako se nekada i dogodi da netko stavi životinju na mjesto ispred čovjeka to samo pokazuje propast ove šuplje civilizacije. Pas je pas, a čovjek je čovjek.
Ono što se počelo događati je da su psi počeli oboljevati od bolesti koje su svojstvene samo čovjeku koji ne živi u skladu s prirodom. Te im pletu pulovere, te ih hrane u restoranima, drže ih u 20 kvadrata stana,… nije to prirodno ni za psa ni za čovjeka.
Nekada je bilo nezamislivo da uđete u neki dućan i da je pas unutra. Danas je postalo normalno da vidite psa u dućanu s prehranom. Ili ono što sam vidio neki dan, pas u jednoj pečenjari skupa s ljudima. I sad vi režite na psa jer ste platili svoju pljeskavicu, a tuđi pas gladan. Ne date mu svoju klopu, a pas ne razumije. Vlasnici je to jako zabavno gledati dok se vi borite za svoj obrok s njenim psom.
Pas je postao lakmus papir moralnog raspada društva i odbacivanja Boga. Što je na višem nivou pas to je čovjek na nižem.
Po centru Zagreba ne možeš više vidjeti dijete. Zato ima pasa koliko te volja. A možda bi se trebali zapitati zašto je tome tako. Ako se možeš brinuti o psu, zašto se ne možeš brinuti o djetetu? Znam neke tužne priče gdje ljudi ne mogu imati djecu, a nemaju uvjeta za usvojiti dijete i na neki način su našli svoju utjehu u ljubavi prema životinjama. No, to su pojedinačni slučajevi i nisu pravilo.
Evo za kraj navodno istinita priča. Na radio Sarajevu je bila neka emisija o problemu pasa. I sad zove neki slušatelj i postavlja pitanje toj nekoj gospođi iz grada kako misle riješiti problem pasa koji su na ulici i nemaju vlasnika, a postaju sve više agresivni. Gospođa odgovara da su ih sve sterilizirali. Na to joj slušatelj odgovara da on nije mislio spolno općiti s tim psima nego ga zanima kako misle riješiti problem pasa u gradu.
Eto, molim vlasnike pasa da se ne ljute nego da razmisle i da se nekada stave u kožu onih koji nisu vlasnici. Nisam protiv držanja pasa i nisam protiv vlasnika pasa. Sam znam koliko se neka životinja može zavoliti i koliko čovjeku može biti stalo do nje.
Pokušao sam ukazati na problem koji postoji i koji se počeo širiti kao zaraza. A kod zaraze ako se ne reagira na vrijeme, za kratko vrijeme postoji mogućnost da svi budu zaraženi.
Elvis Duspara: “Budi, opominji, tješi”, str. 24-30